Duboko u svojim njedrima, na osami, na maloj brdskoj dolini, planinskoj livadi, kroz iglice crnogorice i zelenu zavjesu bukava, osvanu pred očima bijeli zidovi s crvenim krovovima. Strše tornjevi, svetište, povijest i kultura na jednom mjestu – MANASTIR SVETOG NIKOLE (Nikolaja) ORAHOVICA – oaza i duhovno utočište pravoslavnih vjernika, povijesna, kulturna i turistička destinacija znatiželjnih dobronamjernika.
Do manastira vodi uski asfaltni puteljak, odvojak cestovne komunikacije Orahovica – Kutjevo, poviše Čibgera. Dah života danonoćno mu daruje veseli planinski potočić koji izvire u neposrednoj blizini. S uređenog vidikovca na prijevoju planine vidi se manastir. Crvene se krovovi i bijele zidovi odmah ispod, dolje u provaliji.
Jedan je od najstarijih pravoslavnih manastira u Hrvatskoj. Osnovan je krajem 16. stoljeća. Već 1579. godine spominje ga osmanlijski popis Požeškog sandžaka. Imenuje ga kao ,,manastir Remeta“ na području Orahovačke nahije. Toponim Remeta izvedenica je iz latinskog jezika, što znači pustinjak. I danas se još u narodu spominje Pustinjački jarak, nedaleko manastira. Najstariji sačuvani zapisi iz samog manastira datiraju iz 1583. godine. Manastir se spominje kao hram Svetitelja Nikolaja, zvanog Remeta. Iz zapisa se saznaje da je manastir u rukama pravoslavnih monaha.
Manastir je sagrađen vjerojatno ranije. Naime, već krajem 15. stoljeća ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin naselio je pravoslavni živalj u ove slavonske krajeve. Manastir je nastao u nekoliko faza. 1592. godine izgrađena je manastirska crkva. S arhitektonskog gledišta crkva ima trikonhalni tlocrt (plan crkve upisanog križa, oblik djeteline) s visokim centralnim tamburom (cilindrični ili višekutni oblik na kome počiva kupola) koji nose četiri stupa nad svetištem. Crkva je sagrađena u stilu moravske škole i predstavlja jedini primjer arhitekture ovog tipa na području Slavonije. Arheološki nalazi ostataka starije crkve ispod sadašnje manastirske, upućuju na pretpostavku da je ranije na istom mjestu postojao srednjovjekovni samostan. Neki povijesni izvori bilježe da se radi o rimokatoličkom samostanu pustinjačkog reda svetog Augustina iz 1102. godine. Za ove povijesne pretpostavke nema čvrste potvrde u povijesnim izvorima, pa će ih tek buduća arheološka istraživanja moći konkretnije rasvijetliti.
Manastirska crkva oslikana je vrijednim freskama. Stupovi su također oslikani freskama koje, uz ostale svetačke likove, prikazuju i genealogiju (rodoslovlje) Namanjića – posljednji primjer ove teme. Ikonostas je 1869. godine oslikao novosadski slikar Pavle Simić u nazarenskom stilu 19. stoljeća s posebnim ikonografskim naglaskom.
Zatvoreni kompleks manastira sačinjava nekoliko zgrada smještenih oko manastirske crkve. S južne i sjeverne strane manastirskog dvorišta smješteni su konaci, zgrade za monaške konake. Dvorište sa zapada zatvara trakt trpezarije koji ujedno vezuje konake. 1735. godine izgrađena je kula – zvonik četverokutnog tlocrta u sjeveroistočnom dijelu dvorišta. Između zvonika i sjevernog konaka nalazi se zidani ulaz u manastirsko dvorište. Preostali dio manastirskog dvorišta zatvara zidana ograda sa stupcima i ispunom od željeznih rešetaka. Posebno je zanimljiv objekt južnog konaka. To je solidno građena kasnobarokna katnica. Izgradili su je domaći majstori od 1775. do 1777. godine. Cijelom dužinom konaka smješten je podrum s bačvastim svodom.
Još u 16. stoljeću manastir je bio središte Požeške mitropolije i važan vjerski i kulturni centar. U prvoj polovici 17. stoljeća u manastiru cvate ikonografska i prepisivačka djelatnost. Tada nastaje niz rukopisa u duhu srpskih minijatura 14. i 15. stoljeća. Pedesetak jeromonaha (redovnika) u manastirskim konacima pišu, prepisuju i opremaju svete knjige, te opismenjavaju pravoslavni puk u okolnim selima. Rukopise ukrašavaju u manastirskoj skriptari. Jeromonasi za potrebe manastira izrađuju predmete od plemenitih metala, bjelokosti i drveta. Posjedovali su bogatu riznicu liturgijskih predmeta.
Manastir je bio teško oštećen u vrijeme borbi za oslobođenje od osmanlijske vlasti. Obnovljen je tijekom 18. stoljeća. Već 1804. godine oštećen je u potresu da bi 1835. godine bio ponovno obnovljen. Zgrada južnog konaka teško je stradala u vrijeme II. svjetskog rata.
Tijekom svake godine u manastiru se održavaju dva velika crkvena sabora: na dan Prijenosa moštiju sv. Nikole 22. svibnja (Nikolje) i blagdana Preobraženja 19. kolovoza. Tada se ovdje okuplja veliki broj pravoslavnih vjernika iz šireg okruženja da bi kroz svetu liturgiju i međusobno druženje potvrdili svoju pripadnost vjeri. Dan prije Preobraženja dolazi u manastir brojan svijet da bi sudjelovao u večernjem bogosluženju i bdijenju koje traje čitavu noć uz molitvu, paljenje voštanih svijeća za žive i mrtve. Specifikum ovakvih susreta je i sječenje slavskog kolača koji se kao i prelijevanje koljiva (kuhanog žita) dijeli prisutnima. Vjernici, iako malobrojni, danas su puno privrženiji crkvi i vjeri.
Manastir je kulturni spomenik 0-te kategorije.
Manastir je bio prazan 20 godina, a od 2017. u njemu boravi jeromonah Pavle, arhimandrit manastira sv. Nikole.
Svaki dan je manastir otvoren i svaki se dan služi sveta liturgija. Nedjeljom i praznikom je služba u 9 sati. Svi su dobrodošli došli, pogledati i pomoliti se. Ljudi često posjećuju manastir, neki borave u manastiru više dana, a neki dođu turistički, pogledaju crkvu, uživaju u lijepoj prirodi, prošetaju do izvora sv. Nikole. Kamena crkva koja se i danas može vidjeti sagrađena je 1592. godine.
Svaki dobronamjernik neće požaliti ako odškrine vrata povijesti i vjere iza zidina manastira u srcu Papuka.
